Neiznikli zubi

U domenu oralne hirurgije nesumnjivo, jedno od najznačajnijih mjesta zauzimaju ekstrakcije impaktiranih zuba ili „u prevodu“ hirurško vađenje još neizniklih zuba.

Sta je ustvari stvarni razlog otežanog nicanja ili potpune nemogućnosti nicanja zuba?!

Rukovodeći se starom izrekom da „funkcija razvija organ“, mogli bi smo izvući zaključak da čovjek savremenim načinom života i svojim navikama ustvari nedovoljno koristi sve svoje lokomotorne potencijale. Tu se naravno misli i na naviku „lijenog žvakanja“, gdje čovjek jedući meku i već prerađenu hranu, nedovoljno koristi svoje mišiće koji učestvuju u aktu žvakanja. Izostanak ’’aktivnog žvakanja’’ povlači za sobom i izostanak stimulacije razvoja skeletnih (koštanih) struktura. Samim tim, evolucijom ljudske vrste, dolazi do problema u nesrazmjeri rasta vilica u poređenju sa veličinom zuba. Iz tog razloga, veoma često se događa da zdravi još neiznikli zubi jednostavno nemaju svoje mjesto u gornjoj ili donjoj vilici. Zbog toga oni često otežano niču ili pak nikada i ne izniknu. Uzroke impakcija treba tražiti i u nepravilnom polažaju klice zuba, hroničnim upalama mekih tkiva iznad zuba, povredama, a moze da se i javi u sklopu nekih kongenitalnih anomalija (kleidokranijalna dizostoza, oksicefalija, rascjepi nepca i druga).

Kako se otkrivaju neiznikli zubi?

Neiznikli zubi se dijele na::

• Impaktirani umnjaci,
• Impaktirani očnjaci,
• Impaktirani premolari,
• Impaktirani molari,
• Prekobrojni zubi.

Otkrivanje impaktiranih zuba vrši se pomoću anamneze, kliničkog pregleda i obaveznih rendgenskih snimaka. Najčešće se preporučuje ortopantomografski (OPT) snimak na kojem se na jednom snimku vide svi zubi obe vilice. Na radiogramu se utvrđuje oblik zuba, oblik i broj korjenova, stanje okolne kosti, odnos impaktiranih zuba prema susjednim zubima kao i prema ostalim anatomskim strukturama.

Neiznikli zubi svojim položajem i zakašnjelim ili otežanim nicanjem mogu da uzrokuju brojne probleme od kojih su najznačajniji:

1. Svojim položajem i rastom u „pogrešnom smjeru“ uzrokuje tjeskobu zubnog niza,
2. Zubi koji su započeli svoje nicanje a nisu uspjeli da izniknu do kraja, predstavljaju ulazna vrata za teške i ozboljne infekcije koje mogu čak da ugroze život pacijenta,
3. Oštećuju korjenove susjednog zuba i samim tim mogu da ugroze njegov vitalitet,
4. Pojavu karijesa susjednih zuba,
5. Mogu da uzrokuju nastanak odontogenih cista i tumora,
6. Smetnju prilikom nošenja zubnih proteza,
7. Nastanak bola nepoznatog uzroka.

Najčešći neiznikli zubi su umnjaci bilo da se radi o gornoj ili donjoj vilici i njihova mogućnost da spontano izrastu je privremeno ili trajno izgubljena, bilo da su nepravilno orjentisani, bilo da su na pravom mjestu, ali da jednostavno nemaju prostora za smještanje u zubni niz. Oralni hirurg planira i procjenjuje predstojeću intervenciju koja prvenstveno zavisi od položaja impaktiranog zuba i njegovog odnosa s okolnim strukturama – mandibularnim kanalom, mandibularnim ramusom, drugim molarom kao i maksilarnim sinusom.

Pored umnjaka vrlo su česte intervencije na neizniklim očnjacima. Oni najčešće ostaju impaktirani zbog nedostatka prostora za njihov smještaj u vilici u kojoj su već iznikli sjekutići i premolari. Kada se radi o mladim osobama mora se razmatrati i mogućnost ortodontskog tretmana, odnosno izvlačenja zuba i postavljanja u zubni niz. Ova odluka se donosi uz saradnju sa specijalistom ortopedije vilica.

Prekobrojni zubi su obično atipičnog oblika, ali sa krunom i korijenom koji se jasno mogu identifikovati. Oni mogu da budu i morfološki slični normalnim zubima, kada se nazivaju tipičnim prekobrojnim, ili dodatnim zubima. Neki atipični prekobrojni zubi imaju i posebna imena, zavisno od lokacije – meziodensi, paramolari, distomolari.

Komplikacije izazvane vađenjem impaktiranih zuba

Intraoperativne komplikacije:

• Fraktura korijena,
• Potiskivanje zuba ili korjena u susjedne prostore,
• Povreda nerva,
• Povreda susjednog zuba.

Postoperativne komplikacije:

• Bol,
• Otok,
• Sekundarno krvarenje,
• Infekcija.

Sve ove komplikacije, po pravilu, ne ostavljaju trajne posledice i liječe se na uobičajni način.

Autor – Dr stom. Tamara Kljajčin

Literatura

1. Todorović  Lj, Petrović V, Jurišić M, Kafedziska-Vračar V. Oralna hirurgija. Izdavačko preduzeće Nauka; 2002.
2. Marković A, Čolić S, Stojčev Stajčić Lj, Dražić R, Gačić B. Praktikum oralne hirurgije,Beograd; 2011.